Basne predstavljaju kratke priče u kojoj su glavne uloge povjerene životinjama, a ponekad i biljkama i neživim predmetima. Specifičnost se ogleda u pridavanju ljudskih osobina ovim junacima. Na taj način se, alegorički, oponašaju navike, težnje, pa i slabosti i mane čovjeka.
Iako su većinom napisane u prozi, postoje basne i u stihu. Upravo takvu formu njegovao je Jovan Jovanović Zmaj, a objavljivane su u časopisu za djecu „Neven“. Mnoge od njih i danas su značajna školska lektira za niže razrede.
Kako su nastale basne?
Basne se prvi put pominju u Grčkoj oko 550. godine prije Nove ere. Uveo ih je Ezop, legendarna ličnost toga doba o kojoj se veoma malo zna. Tako da ga Herodot opisuje kao roba. Dok Plutarh smatra da je bio savjetnik kralja Lidije.
Bez obzira na porijeklo i status jedno je sigurno – Ezop je bio veliki branilac potlačenih. Kao dovitljiv čovjek preko svojih priča ukazivao je na život različitih staleža, ali i različitih tipova ljudi u drevnoj Grčkoj, te je pobožne ljude predstavljao kao rode, hvalisavce je označavala žaba, a lav je bio namijenjen tiranima.
Ezopove basne su vrlo brzo naišle na simpatije. Zbog svog edukativnog karaktera pripovedane su u školama. Dok šaljiv ton koji su imale omogućio je da postanu sastavni dio predstava.
U Rimu basne su se, najprije, prenosile usmenim putem, da bi ih Fedar iz Pijerije prvi sakupio i objavio zbirku na latinskom jeziku.
Baš kao što su bajke najljepše knjige za djecu karakteristične za sve krajeve svijeta, tako i basne srećemo u afričkoj i indijskoj kulturi. Posebni uticaj imale su u doba Vizantije. Osim u školama koristile su kao vaspitna mjera u porodicama, te su prevođene i na narodne jezike.
Tokom 17. vijeka francuski pisac Žan de Lafonten uvidio je moralni značaj ove forme priče. Polazeći od Ezopovog obrasca iskoristio je basne da na satirični način predstavi dvor, crkvu, buržoaziju, tj. cjelokupnu društvenu scenu Francuske.
Njegov primjer slijedili su Englez Džon Gej, Poljak Ignaci Krasicki, Italijani Lorenco Pignoti i Điovani Gerardo de Rosi, Rus Ivan Krilov i Srbin Dositej Obradović.
Basne su popularne i u moderno doba. O tome svjedoče pisci 21. vijeka. Sabatino Scia je autor više od 200 basni. Dok braća Juan i Victor Ataucuri Garcia koriste ove priče za oživljavanje tradicionalne literature.
Zašto je važno djeca da čitaju ?
Sve dječije knjige uče mališane o životu. Ipak, basne donose posebnu pouku. Neobični junaci, često smiješni, i zanimljive ilustracije koje ih prate privlače pažnju najmlađih, dok moralno uobličena radnja govori o važnim životnim lekcijama.
Zapravo, uz pomoć basni, djeci možete prenijeti dublje vrijednosti i postaviti temelje za pravilan razvoj.
Priče su dovoljno kratke, a opet poučne, tako da mališani uvijek mogu da ih se prisjete, te da ponašanje junaka iskoriste kada se nađu u sličnim, njima nepoznatim, situacijama. Što znači da basne pomažu u razvijanju raznih vještina, uključujući komunikaciju i brigu za druge, kao i logičko rješavanje problema.
Najpoznatije basne
Svima je dobro poznata Ezopova basna o lisici i grožđu. Kako nije mogla da ga dohvati i ubere lisica je rekla da je grožđe kisjelo. Ova izreka je ostala u narodu, a koristi se za označavanje neostvarenog cilja tako da djeluje kao da nije bio ni važan.
Takođe, jedna od najpozantijih je i priča o cvrčku i mravima. Ona nas uči da ne trebamo biti lijeni i da na vrijeme obavimo sve zadatke. Baš kao što su to mravi učinili, prikupljajući hranu za zimu. Dok je cvrčak čitavo ljeto proveo u zabavi i sviranju.
Najljepše basne za vaše mališane pronaći ćete u bogatoj ponudi Narodne knjige. Posjetite naše knjižare u Podgorici i Nikšiću, jer vas na policama čekaju najbolje knjige za zimu.
